Ocjena stanja Kazneni zakon (Narodne novine, br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - ispravak, u daljnjem tekstu: Kazneni zakon) donesen je 2011., a stupio je na snagu 1. siječnja 2013. godine. Od svog donošenja Kazneni zakon izmijenjen je dva puta (2012. i 2015.), te je jednom ispravljan (2015.). Također, upravo u vrijeme izrade ovoga Prijedloga zakona o dopuni Kaznenog zakona u saborskoj proceduri su i treće izmjene i dopune Kaznenog zakona. Međutim, Kazneni zakon, niti u svom izvornom tekstu iz 2011., a niti nakon kasnijih izmjena i dopuna, ne predviđa postojanje kaznenog djela kojim bi se jasno i nedvosmisleno propisala kaznena odgovornost za propagiranje nacizma, fašizma i ustaštva. S obzirom na to da je propisivanje kaznene odgovornosti za propagiranje navedenih režima propušteno učiniti i u upravo od strane Vlade predloženim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona u rujnu 2017. godine, Klub zastupnika IDS-a, PGS-a i Rl-a smatra potrebnim uputiti u saborsku proceduru ovaj Prijedlog zakona o dopuni Kaznenog zakona, kako bi se u Kazneni zakon uvelo novo kazneno djelo - Propagiranje nacističkog, fašističkog i ustaškog režima. Smatramo da je postojeće zakonsko uređenje ove problematike nedostatno, jer se propagiranje navedenih režima u Republici Hrvatskoj trenutno sankcionira uglavnom u prekršajnom postupku kao prekršaj, i to na temelju nekoliko različitih zakona (Zakona o javnom redu i miru, Zakona o javnom okupljanju, Zakona o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima ili Zakona o suzbijanju diskriminacije) što dovodi do toga da u javnosti takvo ponašanje nije u dovoljnoj mjeri prepoznato kao društveno neprihvatljivo i zabranjeno. Iako u Kaznenom zakonu (čl. 325.) postoji i kazneno djelo Javno poticanje na nasilje i mržnju, to kazneno djelo nažalost u sudskoj praksi nije dosad prepoznato kao djelotvorno sredstvo za kažnjavanje osoba koje propagiraju nacistički, fašistički ili ustaški režim. Kako bismo naglasili važnost uvođenja ove odredbe u pravni sustav Republike Hrvatske, kao kaznenopravne norme, u nastavku teksta ističemo nepobitne povijesne činjenice koje se odnose na ustaški režim i ustaški pozdrav „Za dom spremni“ oko kojega se posljednjih mjeseci u javnosti vode brojne polemike, premda je potpuno jasno da se radi o ustaškom pozdravu koji kao takav ne smije biti istican u javnosti. Međutim, svjedoci smo da spomenuti pozdrav pojedine grupacije, nažalost dosta uspješno, uspijevaju zadržati u javnom prostoru, kako bi propagirale ustaški režim, najčešće pod krinkom odavanja pijeteta hrvatskim braniteljima i žrtvama Domovinskog rata, čime se grubo vrijeđaju žrtve ustaškog režima ali i nanosi nesaglediva šteta ugledu Republike Hrvatske na međunarodnom planu. Povijesni kontekst Nakon napada sila Osovina predvođenih nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom na Kraljevinu Jugoslaviju i njenog skorog sloma, na dijelovima teritorije današnje Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Republike Srbije formirana je tzv. Nezavisna država Hrvatska (u daljnjem tekstu: tzv. NDH). Tadašnji vođa hrvatskog naroda i predsjednik Hrvatske seljačke stranke dr. Vladko Maček odbio je njemačku ponudu da formira državu Hrvatsku pod okriljem i patronatom Trećeg Reicha i Kraljevine Italije te je tu ponudu prihvatio dr. Ante Pavelić, vođa ustaškog pokreta u inozemstvu i dugogodišnji Mussolinijev saveznik. Sama tzv. NDH-a formirana je 10. travnja 1941. godine proglasom doglavnika Slavka Kvaternika u Zagrebu. Nakon Kvaternikovog proglasa nastaje tzv. NDH-a pod patronatom Trećeg Reicha odnosno nacističke Njemačke i Kraljevine Italije u koju apsolutnu vlast imaju fašisti na čelu s Benitom Mussolinijem. Nacistička Njemačka, napadom na Poljsku 01. rujna 1939. godine pokrenula je Drugi svjetski rat, a uskoro joj se pridružila i Kraljevina Italija. U trenutku proglašenja tzv. NDH-a, rat protiv nacističke Njemačke i fašističke Italije predvodi Velika Britanija, u lipnju 1941. pridružit će se i SSSR, a u prosincu te godine i SAD-e. Znači, od svog nastanka jasno je daje tzv. NDH-a bila na strani sila Osovina (nacističke Njemačke, fašističke Italije i Japana), dok su predvodnici antifašističke koalicije bili Velika Britanija, SAD-e i SSSR. Tzv. NDH-a nije bila međunarodno priznata država, jer su Saveznici tijekom rata jasno naglašavali da neće priznati mijenjanje međunarodnih granica, nestanak država i nastanak novih koje su nastale kao posljedica agresije nacističke Njemačke, fašističke Italije ili Japana. Tzv. NDH su priznale samo države saveza sila Osovina kao i primjerice Tisovu Slovačku ili Mandžuriju pod patronatom Japanaca, koje sa međunarodne scene nestaju porazom nacizma i fašizma. Tzv. NDH-a je od samog početka bila provizorna država kojom su upravljali Nijemci i Talijani što je jasno bilo označeno i vojnim razgraničenjem vojski tih dviju država na teritoriju tzv. NDH-a. Nedugo nakon osnivanja, u travnju mjesecu 1941. godine, 18. svibnja 1941 u Rimu su potpisani tzv. Rimski ugovori između Pavelića s jedne strane i grofa Ciana, talijanskog ministra vanjskih poslova s druge strane, kojima se Pavelić u korist Kraljevine Italije odrekao: svih hrvatskih otoka osim Paga, Brača i Hvara, veliki dio dalmatinske obale sa Splitom, Šibenikom, Trogirom (Pula, Rijeka, Zadar već su od ranije pripali kraljevini Italiji), kao i dijela Gorskog kotara s gradom Čabrom. Rimskim ugovorima Kraljevina Italija postala je jamcem tobožnje nezavisnosti tzv. NDH koja je pristala na personalnu uniju s kraljevinom Italijom i koja je priznala savojskog princa za kralja tzv. NDH-a pod imenom Tomislav II. Osim što je dopustila stacioniranje njemačke i talijanske vojske, predala veliki dio dalmatinske obale Italiji, tzv. NDH-a je i u gospodarskim i ekonomskim poslovima bila protektorat tadašnje Njemačke i Italije, a ustaško vodstvo je svojim gore navedenim potezima svjesno preuzelo ulogu pijuna u provedbi nacističke i fašističke imperijalne politike. Taj dojam je pojačan nakon što je u kolovozu 1942. godine u austrijskom gradu Stockerau od domobranskih regruta iz tzv. NDH -a i njemačkog zapovjednog i vojno-stručnog osoblja formirana 369. hrvatska divizija koja je ubrzo poslana na Istočno bojište gdje je sudjelovala u agresiji na SSSR u bitki kod Staljingrada. Osim gore opisanih događaja koji svjedoče o tome da je tzv. NDH-a nastala kao posljedica želja nacističke Njemačke i fašističke Italije i da je u svakom pogledu - i vojnom i teritorijalnom i gospodarskom bila dijelom sila Osovina koje su izvršile agresiju na čitavu Europu i dobar dio svijeta, daje isporučila stoljetni hrvatski prostor stranim silama koje su je osnovale, vodstvo tzv. NDH-a pa posljedično i cijela tzv. NDH-a bila je i unutarnjem ustrojstvu i unutarnjoj politici vjeran sljedbenik, prije svega, nacističke Njemačke. Sedam dana nakon proglašenja tzv. NDH-a, ustaška vlada je proglasila Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, koja je bila temelj sustava političkog terora - od masovnih streljanja taoca do osnivanja logora. Ugrožavanje države, makar i u pokušaju, u što se ubrajalo i slušanje nepoćudnih radiostanica (BBC, sovjetskih i kasnije partizanskih) označavalo se veleizdajom i kažnjavalo se smrću. Dvadesetak dana nakon proglašenja, 30. travnja 1941., u tzv. NDH-a proglašeni su rasni zakoni kojima se definiralo arijsko i nearijsko porijeklo kao i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda te su te zakonske odredbe bile kasnija podloga za mjere protiv Zidova i Roma. U vrlo kratko vrijeme tzv. NDH-a je prihvatila nacističko zakonodavstvo. U prva tri mjeseca po uspostavi tzv. NDH-a Židovi su izgubili državljanstvo, naređeno im je nošenje žute trake, izbacivani su iz kuća i stanova, oduzeta su im poduzeća i druga imovina te su donesene uredbe o upućivanju u logore u kojima će većina biti i ubijena. Od 40 000 Židova koje je prije rata živjelo na teritoriju tzv. NDH-a, rat je preživjelo svega njih 9000. Na temelju istih rasnih zakona stradali su i gotovo svi Romi koji su živjeli na području tzv. NDH-a, njih između 8500 i 15 000. Razna ograničenja posebnim su zakonskim odredbama propisana i za Srbe, ali za razliku od Židova i Roma, ustaške vlasti nisu imale precizan ni službeni plan što napraviti s gotovo dva milijuna Srba koji su živjeli na teritoriju tzv. NDH-a. Ključan poticaj poglavniku tzv. NDH-a Anti Paveliću što da uradi sa Srbima dao je na sastanku u Berghofu 6. lipnja 1941. Adolf Hitler koji je na Pavelićevu konstataciju da ne zna što da napravi s tolikom brojem Srba, dao ovome savjet da ako želi "da hrvatska država bude doista trajna, mora 50 godina voditi politiku nacionalne nesnošljivosti". Vodstvo tzv. NDH-a je tu uputu brzo prihvatilo te je nakon nekoliko mjeseci blizu 180 000 Srba bilo deportirano na teritorij Srbije. Međutim, puno lošije prolaze oni koji su zajedno sa Židovima i Romima upućeni u koncentracijske logore koji se osnivaju ubrzo po osnivanju tzv. NDH-a. U gospićko-paško-velebitskom sustavu logora, od kojih je najpoznatiji logor Jadovno, stradalo je smrtno oko 24 000 ljudi. U kolovozu 1941. otvorenje najveći koncentracijski logor Jasenovac u kojem je život izgubilo najmanje 83 000 ljudi (poimenični popis žrtava), većinom Srba, Židova i Roma, ali i Hrvata i Bošnjaka antifašista. Treba napomenuti daje u koncentracijskom logoru Jasenovac ubijeno od strane ustaša nekoliko tisuća djece. Osim prijekim sudovima, sustavima koncentracijskih logora i iseljavanjem, svoju rasističku politiku tzv. NDH-a provodila je i kroz odmazde područjima koja su naseljavali Srbi. Prva veća egzekucija događa se nekoliko dana po uspostavi tzv. NDH u bjelovarskom selu Gudovac gdje je ubijeno dvjestotinjak seljaka, zatim na Kordunu u Veljunu gdje je kao čin odmazde za ubijanje obitelji jednog hrvatskog mlinara ubijeno 400 seljaka, da bi sredinom svibnja 1941. u Glini ustaše ubile 260 Srba bez ikakvog povoda. Zbog ovog ustaškog zločina i nadbiskup Stepinac piše prosvjedno pismo Paveliću u kojem mu naglašava da ustaše čine nedjela „zbog kojeg moramo propasti". Teror prema srpskim seljacima nastavlja se i po Dalmatinskoj zagori, Banovini, Istočnoj Hercegovini. Svi gore navedeni ustaški zločini koje sustavno osmišljavaju izvršna tijela tzv. NDH odnosno vlada donošenjem rasnih zakona i zakona o prijekim sudovima, a provode ustaška vojnica i posebno RAVSIGUR - Ravnateljstvo za javni red i sigurnost i Ustaška obrana kao treći odjel Ustaške nadzorne službe, ubrzo će dovesti do dizanja Narodnooslobodilačkog ustanka pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije. U prvoj ratnoj godini ustanak posebno jača u onim krajevima Hrvatske gdje živi srpsko stanovništvo čiji je refleks za samoodržanjem prepoznala KPJ, međutim treba naglasiti da je izrazito jako antifašističko raspoloženje prisutno u onim dijelovima Hrvatske - Dalmacija, Hrvatsko primorje i Gorski kotar gdje živi isključivo hrvatsko stanovništvo, a koje je od strane vodstva tzv. NDH-a predano Kraljevini Italiji i gdje već prve ratne godine dolazi do formiranja značajnih partizanskih snaga. Tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, ustaška vojska i domobranstvo (kao redovite vojne jedinice), ratuju protiv partizanskih jedinica u savezništvu s njemačkom i talijanskom vojnom silom čiji je cilj uništenje narodnooslobodilačkog pokreta. Nerijetko u protupartizanskim akcijama surađuju i s četničkim snagama npr. u Bitki na Neretvi. S druge strane, narodnooslobodilački pokret tijekom rata formira i svoju zakonodavnu vlast - na razini Hrvatske ZAVNOH, a na razini Jugoslavije AVNOJ. Upravo će odluke ZAVNOH- a kojima je formirana Federalna država Hrvatska, kojima su Istra, Rijeka, Zadar, Dalmatinska obala i otoci pripojeni matici Hrvatskoj nasuprot sramnoj prodaji hrvatskih teritorija od strane ustaške vlasti i tzv. NDH-a, postati temelj stvaranja hrvatske države najprije u okviru Jugoslavije a kasnije kao samostalne i suverene Republike, o čemu u svojoj preambuli govori i Ustav Republike Hrvatske. Gore je u osnovnim crtama opisan karakter tzv. NDH-a, države nastale željom nacističke Njemačke i fašističke Italije koja je u svojoj osnovi bila njihov protektorat i koja je svoju rasističku politiku provodila sustavno prema svojim državljanima drugačije vjere i nacije: Srbima, Zidovima i Romima, te prema Hrvatima i Bošnjacima koji su se aktivno borili protiv takve države. Tzv. NDH-a rješavala se „nepoćudnog" stanovništva deportacijama, logorima smrti, ubijanjem i paljenjem sela i ratnim djelovanjem protiv partizanskog pokreta u savezništvu s njemačkom i talijanskom vojskom, a po potrebi i s četničkim jedinicama koje su tijekom cijelog rata vršile krvavi teror nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom. Osim djelovanja unutar granica tzv. NDH-a njezine vojne snage sudjelovale su i u agresiji na drugu državu - bile su dio vojne mašinerije nacističke Njemačke u agresiji na SSSR, a posebno u jednoj u najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata, u Bitki za Staljingrad. Iako su tvrdili da se bore za Hrvatsku, režim u tzv. NDH-a nastao iz ustaškog pokreta predao je Kraljevini Italiji velika teritorijalna područja - veći dio dalmatinske obale, sve otoke osim Paga, Brača i Hvara i veći dio Gorskog kotara. Na međunarodnom planu bila je priznata samo od Sila osovine i objavila je rat svim Saveznicima, i onim liberalno demokratskim (SAD-e i Velika Britanija) i onim socijalističkim (SSSR). Iz ovoga je razvidno da tzv. NDH-a nije bila niti nezavisna, niti država u punom smisli riječi, a niti Hrvatska. Ono što je karakteriziralo tu i takvu NDH, kao i u slučaju ostalih nacističkih i fašističkih država, naglašeno je korištenje državnih ornamenata, simbola i parola. Najpoznatiji pozdrav iz toga doba je pozdrav „Za dom spremni". Taj je pozdrav postao službeni pozdrav ustaškog pokreta još u emigraciji 1932. godine, a po uspostavi tzv. NDH-a koristio se na mnogim službenim dokumentima. Primjerice u samoj objavi o uspostavi tzv. NDH-a Slavka Kvaternika od 10. travnja 1941. taj proglas završava s uzvikom „za dom spremni". Pozdrav se koristio u svakodnevnoj komunikaciji ustaša, represivnih organa tzv. NDH-a gdje svaki službeni razgovor započinje sa „za dom" a odgovor koji slijedi je „spremni". Pozdrav „za dom spremni" koristio se i na mnogim službenim dokumentima pa se jasno može vidjeti na dokumentu gdje iz logora Jasenovac službeno potvrđuju da su primili u ovaj logor smrti 199 Zidova - datum je 22. rujna 1941., a ovaj stravični dokument završava s pozdravom „za dom spremni". Slično je i u dokumentu iz Travnika 1942., gdje Župska redarstvena oblast Travnik obavještava Ravnateljstvo ustaškog redarstva - židovski odsjek u Zagrebu o tome da su u Jasenovac otpremili 62 Židova (žene i djecu) iz Visokog, 42 osobe isto žene i djecu iz Begovljana i Žepče te 14 Židova muškaraca iz Visokog. I taj dokument završava s pozdravom „za dom spremni". Dokument iz srpnja 1941. iz Kotarske oblasti Sarajevo, a čiji je predmet „Izseljavanje Srba kotara Sarajevo, povećanje oružnika" upućeno je Oružničkoj pukovniji u Sarajevu u kojem se daje na znanje da je u Zagrebu osnovano Državno Ravnateljstvo za Ponovu koje će se između ostalog baviti iseljavanjem Srba. I ovaj dokument završava s pozdravom „za dom spremni". Ovu su samo neki primjeri u dokumentima koji se mogu naći u arhivima u Zagrebu i Beogradu, uz mnoge druge, najčešće u izvještajima različitih ustaških ravnateljstva, a koji su zapravo u velikom dijelu izvještaji o deportacijama, ubojstvima i odvođenjima u logore. Daje pozdrav „za dom spremni" bio prisutan i u ostalim službenim dokumentima tzv. NDH vidljivo je i u dokumentu iz kolovoza 1944. gdje poglavnik tzv. NDH-a na prijedlog ministra oružanih snaga dodjeljuje odlikovanje istaknutim borcima regimente Kroatien (njemačka vojna formacija u kojoj na strani nacista ratuju vojnici tzv. NDH-a), a taj „svečani" dokument jednako tako završava pozdravom „Za dom spremni".