Porastom broja blokiranih građana u gospodarstvu Republike Hrvatske raste i broj pravnih poslova prijenosa potraživanja sa kreditnih institucija ali i drugih trgovačkih društava, osobito onih iz telekomunikacijskog sektora, na specijalizirana trgovačka društva za naplatu potraživanja odnosno na agencije za otkup dugova. Poslovni model takvih društava sastoji se u suštini u prijenosu potraživanja u punom nominalnom iznosu na novog vjerovnika uz plaćanje tek manjeg djela tog iznosa postojećem vjerovniku. U takvim pravnim poslovima kao dužnici se javljaju i fizičke osobe odnosno potrošači u rastućem udjelu. Prema podacima Hrvatske narodne banke tijekom 2015. i 2016. god. banke u Republici Hrvatskoj su 8,8 milijardi kuna nenaplativih potraživanja prodale za iznos od 2,4 milijardi kuna. Pravna kvalifikacija tih promjena u obveznim odnosima na strani vjerovnika redovito je cesija. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima (čl.82. st.1.) za cesiju nije potreban pristanak dužnika već je potrebno da je dužnik obaviješten o ustupu tražbine. S obzirom da su fizičke osobe u svojstvu potrošača u takvim promjenama u obveznim odnosima u položaju slabije ugovorne strane te ne mogu nikako utjecati na tijek navedenih pravnih poslova, javlja se potreba njihove dodatne zakonske zaštite. Tim više što se tražbine redovito otkupljuju za iznose značajno niže od iznosa nominalnog duga koji bi dužnici u svojstvu potrošača često i samo mogli podmiriti kada bi im se ponudio pod istim uvjetima kao trgovačkim društvima za naplatu potraživanja. Stoga se javlja potreba uvođenja prava prvenstva dužnika u otplati duga za iznos jednak iznosu koji nudi novi vjerovnik (trgovačko društvo za naplatu potraživanja). Na taj način bi se potrošači stavili u ravnopravan položaj u navedenim pravnim poslovima prijenosa tražbina. Dodatno jamstvo zaštite potrošača u tim pravnim poslovima svakako bi bilo uvođenje obveze pisanog pristanka dužnika za prijenos tražbine, što trenutno nije slučaj. Na taj način bi dužnici, uz to što bi im se pružila u osnovi prilika da refinanciraju svoj dug za iznos značajno manji od nominalnog, mogli spriječit prijenos potraživanja na novog vjerovnika ako ocijene da bi ih prijenos stavio u nepovoljniji položaj. Poseban problem u RH predstavlja i porast slučajeva uznemiravanja dužnika od strane trgovačkih društva specijaliziranih za naplatu potraživanja. Riječ je o problematici koja je u nekim razvijenim državama posebno regulirana strogim zakonskim zabranama postupanja vjerovnika prema dužnicima. Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama, na saveznoj razini usvojen je poseban propis: Zakon o poštenim praksama naplate dugova (engl. Fair Debt Collection Practices Act) koji, između ostalog, izrijekom zabranjuje vjerovnicima da kontaktiraju dužnike na njihovom radnom mjestu ili u neuobičajenom vremenu (prije osam sati ujutro ili poslije devet sati uvečer), da se obraćaju dužnicima mimo odvjetnika ukoliko dužnik ima odvjetnika, da se koriste neprimjerenim jezikom i uvredama, a osobito da prijete dužnicima. U RH takav poseban zakonski okvir zaštite potrošača kod prijenosa potraživanja i naplate od strane specijaliziranih trgovačkih društava za naplatu potraživanja, unatoč što bilježimo porast broja prijenosa i slučajeva uznemiravanja dužnika, ne postoji. Predloženim zakonskim rješenjem u smislu usvajanja posebnog propisa, Zakona o zaštiti dužnika u posebnim slučajevima prijenosa tražbina, koji bi djelovao kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima, dovode se potrošači kad se javljaju kao dužnici u pravnim poslovima naplatnog prijenosa potraživanja u ravnopravan položaj s vjerovnicima jer se uvodi njihovo pravo prvenstva u otkupu potraživanja odnosno ispunjenju obveze pod jednakim uvjetima pod kojima se nudi otkup novom vjerovniku. Kao dodatno jamstvo zaštite dužnika kao potrošača javlja se uvođenje obveze pisanog pristanka dužnika na prijenos potraživanja. Uvodi se i prekršajna odgovornost za vjerovnike koji pribjegavaju praksi uznemiravanja potrošača u naplati potraživanja. Kod zatečenih odnosa koji su ispunjeni prije stupanja na pravnu snagu predloženog Zakona propisuje se dužnost novog vjerovnika za vođenje pregovora s dužnikom oko otplate duga za iznos manji od nominalnog, te se utvrđuje ništetnost za slučajeve u kojima dužnik nije obaviješten o ustupu tražbine sukladno općim pravilima koja uređuju obvezne odnose (dužnost obavijestiti dužnika postoji već i temeljem čl. 82. Zakona o obveznim odnosima, tako da se ovdje ništetnost utvrđuje kao izričita sankcija u slučaju povrede navedene dužnosti ustupitelja tražbine). Zakon se ne primjenjuje na slučajeve kada dužnici nisu potrošači, dakle u svakom slučaju je isključen kad se kao dužnik javlja trgovačko društvo ili općenito pravna osoba. U takvim slučajevima primjenjuju se opća pravila Zakona o obveznim odnosima.