Institut minimalne plaće, kao jedan od instrumenata zaštite materijalne i socijalne sigurnosti radnika, u Republici Hrvatskoj normativno je uređen od 2008. godine, a trenutno je uređen Zakonom o minimalnoj plaći (Narodne novine, broj 39/2013). Važeći Zakon je značajno poboljšao normativna rješenja iz Zakona iz 2008. godine te je osigurao odgovarajući rast minimalne plaće i određenu fleksibilnost kod primjene iznosa minimalne plaće kod poslodavaca kojima bi utvrđeni iznos minimalne plaće uzrokovao poslovne poteškoće, posebice u pojedinim radno- intenzivnim industrijskim granama, prije svega u tekstilnoj, drvoprerađivačkoj i kožarsko-obućarskoj industriji. Međutim, dosadašnja primjena Zakona pokazala je da pojedina normativna rješenja imaju određenih manjkavosti, kako u odnosu na samu definiciju minimalne plaće, tako i u odnosu na kriterije i načine utvrđivanja visine minimalne plaće prema kojima nije osigurana dinamika porasta minimalne plaće do 60% prosječne plaće. Da u je načinu uređenja instituta minimalne plaće potrebno unijeti i određene promjene potvrdili su i zaključci i preporuke neovisnih stručnjaka koji su izradili analizu sustava plaća u Republici Hrvatskoj "Učinci minimalne plaće na zapošljavanje, proizvodnost i životni standard radnika u Hrvatskoj" (Ekonomski institut Zagreb, 2015.), slijedom kojih se 2015. godine Vlada Republike Hrvatske obvezala preispitati normativno uređenje instituta minimalne plaće u cilju unapređenja uređenja toga instituta i uklanjanja nepravdi u samom sustavu. Prije svega, u važećem Zakonu o minimalnoj plaći normativno uređenje definicije minimalne plaće pokazalo se manjkavim. Važeća definicija minimalne plaće za posljedicu ima nejednako postupanje prema radnicima ovisno o njihovim uvjetima rada. Naime, važeći Zakon definira minimalnu plaću kao najniži mjesečni iznos bruto plaće koji radniku pripada za rad u punom radnom vremenu. Dakle, Zakonom se definira samo najniži dopušteni mjesečni bruto iznos plaće za puno radno vrijeme. Radi takve definicije poslodavci u minimalnu plaću, pored osnovne plaće, uračunavaju i sve dodatke na plaću po osnovi otežanih uvjeta rada temeljem kojih radnik ima pravo na povećanu plaću temeljem članka 94. Zakona o radu (noćni rad, rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom koji je zakonom određen da se ne radi). Stoga, neovisno o uvjetima rada radnika, tj. rade li u otežanim uvjetima rada ili ne, svi radnici koji primaju minimalnu plaću dobivaju isti iznos. Stoga, radnik koji je u mjesecu radio noću, nedjeljom ili blagdanom na kraju mjeseca ostvari pravo na isti iznos minimalne plaće kao i radnik koji nije radio u otežanim uvjetima rada čime su radnici kojima se isplaćuje minimalna plaća dovedeni u neravnopravan položaj. Stoga se ovim Zakonom osigurava da radnici imaju pravo na jednaki iznos najniže osnovne plaće koja je u iznosu definirana kao minimlana plaća, dok dodaci na otežane uvjete rada nisu sastavni dio iznosa minimalne plaće, već se obračunavaju na mnimalnu plaću koja je definirana kao najniža osnovna plaća na koju radnik ima pravo. Nadalje, iako su normativna rješenja u odnosu na propisane mehanizme za osiguravanje rasta minimlane plaće poboljšana Zakonom iz 2013. godine, pozitivna gospodarska kretanja, politika povećavanja minimalne plaće koja je zastupljena u usporedivim zemljama, kao i opredjeljenost Europske unije za uspostavu većih socijalnih standarda koja je iskazana na Socijalnom Summitu u Gothempourgu od 17. studenoga 2017. godine, od kojih je načelo osiguravanja adekvante minimalne plaće, jedno od važnih načela na kojima počiva Europski stup socijalniih prava, ukazuju na potrebu izmjene metooligije za osiguravanje povećanja minimalne plaće. Prihvaćajući Europski stup socijalnih prava države članice, kao i sve institucije EU-a obvezale su se na provedbu načela da radnici imaju pravo na poštene plaće koje će radnicima osigurati dostojni životni standard što podrazumijeva i osiguravanje adekvatnog iznosa minimalne plaće koji će radnicima osigurati zadovoljavanje njegovih potreba i potreba njegove obitelji. U tome kontekstu već su mnoge države članice EU-a, u cilju osiguranja dostojnih minimalnih standarda tijekom proteklih godina povećavale iznose minimalne plaće. Uredbom o visini minimalne plaće („Narodne novine“, broj 115/16) minimalna plaća za razdoblje od 1. siječnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine utvrđena je u bruto iznosu od 3.276,00 kuna, pa udio minimalne plaće u prosječnoj bruto plaći isplaćenoj u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj od siječnja do rujna 2016. godine iznosio 42,9%. Činjenica da tijekom godine raste prosječna plaća s kojom se tijekom godine za koju je utvrđena, minimalna plaća ne usklađuje uzrokuje da se tijekom godine udio minimalne plaće smanjuje u odnosu na porast prosječne plaće. Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske (dalje u tekstu: prosječna bruto plaća) za razdoblje od siječnja do kolovoza 2017. godine iznosi 8.122,00 kn dok minimalna bruto plaća iznosi 3.276,00 kn, što čini 40,3 posto prosječne bruto plaće i ukazuje da rast bruto minimalne plaće u 2017. nije povisio njezin udio u prosječnoj bruto plaći, odnosno ostao je na istoj razini. ( na 40,3 posto). Republika Hrvatska se nalazi u grupi 10 zemalja EU koje imaju najniže bruto minimalne plaće (ispod 500 eura). Od 2008. do prvog siječnja 2017. minimalna plaća u Republici Hrvatskoj je rasla 14 posto izraženo u eurima ili 19 posto izraženo u kunama (od 2.747,00 -3.276,00 kn). U istom periodu podvostručene su minimalne plaće u Bugarskoj i Rumunjskoj, 80 posto je rasla minimalna plaća u Slovačkoj, a u trima baltičkim zemljama minimalna plaća je rasla od 64- do 69 posto. U razdoblju od 2016.-2017. godine u 15, od 22 države članice EU-a koje zakonom imaju propisanu minimalnu plaću, minimalna plaća je značajnije rasla u usporedbi sa razdobljem 2015.-2016. godinom, s time da je minimalna plaća više rasla u novim državama članicama EU-a. Tako je u razdoblju 2016.-2017. minimalna plaća porasla u Rumunjskoj 38%, Mađarskoj 15%, Češkoj Republici 11%. Iz niže navedenog grsfičkog prilaza može se jasno zaključiti da je Republika Hrvatska među zemljama u kojoj je zabilježen najmanji rast minimalne plaće u promatranom razdoblju. S obzirom na pozitivna gospodarska kretanja, te očekivanja daljnjeg gospodarskog rasta nužno je Zakonom utvrditi kvalitetniji način osiguranja porasta minimalne plaće, kako bi taj iznos do 2020. godine dosegao preporučeni iznos od 60% prosječne plaće u Republici Hrvatskoj. Međutim, imajući u vidu činjenicu da bi porast minimalne plaće predstavljao određeni financijski teret poslodavcima posebice u radno-intenzivnim djelatnostima koji bi za posljedicu mogao imati poslovne poteškoće, Zakonom se predviđa postupan porast iznosa minimalne plaće kako bi do 2020. godine dosegao iznos od 60% prosječne plaće u Republici Hrvatskoj. U trenutku naglašenog demografskog deficita uvjetovanog iseljavanjem, povećanje minimalne plaće u Republici Hrvatskoj nije samo socijalno zaštitni instrument, već pomoć i gospodarstvu u zadržavanju i osiguravanju potrebnog ljudskog potencijala, kako za rad tako i za osiguranje osobne potrošnju kroz kupnju proizvoda i usluga proizvedenih u Republici Hrvatskoj koja utječe i na rast BDP-a. Važeći Zakon o minimalnoj plaći ukazuje na određenu rigidnost u postizanju cilja rasta postotka udjela minimalne bruto plaće u prosječnoj bruto plaći, usprkos činjenici da je uvažio okolnost da pojedini poslodavci nisu u mogućnosti isplaćivati povećane iznose minimalne plaće. Naime, iako je omogućeno da se kolektivnim ugovorima propiše niža razina minimalne plaće od one koja je propisana Zakonom, takva zakonom propisana mogućnosti nije zaživjela u praksi na što ukazuje podatak da je u 2015. godini skopljeno tek četiri kolektivna ugovora koja su to omogućavala. Stoga je nužno izmijeniti navedeni mehanizam osiguravanja fleksibilnosti u primjeni povećanog iznosa minimalne plaće kako bi se i poslodavcima, kod kojih ne djeluje sindikat, osigurala mogućnost da radnicima isplaćuju iznos minimalane plaće koja je utvrđena za 2017. godinu, te da postupno prelaze na povećani iznos minimalne plaće, ali samo pod pretpostavkom da bi isplata povećanog iznosa plaće za poslodavca uzrokovala poslovne poteškoće koje bi rezultirale otkazivanjem ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga većem broju radnika. U tom slučaju će poslodavac imati mogućnost da sklopi pisani sporazum sa sindikatima o visini minimlane plaće koja neće smjeti biti niža od iznosa minimane plaće utvrđenog za prethodnu kalendarsku godinu, odnosno ako kod poslodavca ne djeluje sindikat a postoji radničko vijeće, tada će se na zadržavanje nižeg iznosa minimlane plaće morati suglasiti radničko vijeće, odnosno ako kod poslodavca ne djeluje radničko vijeće poslodavac će morati održati skup radnika na kojem će radnike izvijestiti o navedenoj odluci. O sporazumu sa sindikatom, o odluci radničkog vijeća kojom poslodavcu daje suglasnost na zadržavanje prava na isplatu niže minimalne plaće, odnosno o održanom skupu radnika, poslodavac će biti dužan izvijestiti Inspektorat rada. Na takav način osigurava se jača uloga radnika i njihovih predstavnika u donošenju odluka o materijalnim pravima radnika i njihova djelomična suodgovornost za poslovno i financijsko stanje poslodavca. . Uvažavajući pritom i činjenicu da važećim Zakonom nije propisan mehanizam za usklađivanje visine minimalne plaće, ovim Zakonom se propisuje da će se visina minimalne plaće najmanje jednom godišnje usklađivati u odnosu na porast cijena dobara i usluga koje se koriste za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena prema podacima Državnog zavoda za statistiku. S obzirom da je institut minimalne plaće socijalno zaštitni instrument, da je gospodarstvo u vidnom oporavku i s njegovim rastom raste i potreba za radnicima, a čije iseljavanje se može zaustaviti dostojnom plaćom i dostojnim uvjetima rada, ovim se Zakonom predlažu kriteriji na temelju kojih će se temeljom službeno objavljenih statističkih podataka u određenom vremenskom razdoblju doseći 60-postotni udio minimalne bruto plaće u prosječnoj bruto plaći. Propisivanjem jasnog mehanizma za povećanje udjela mnimalne plaće u prosječnoj plaći, osigurava se određena izvijesnost kako radnika tako i poslodavaca o iznosu minimalne plaće za sljedeću kalendarsku godinu, pa time porast iznosa minimalne plaće više ne bi ovisio o odluci Vlade, već bi ga Vlada Uredbom utvrđivala temeljem kriterija i parametara propisanih ovim Zakonom. Stoga se Zakonom propisuje da bi za 2019. godinu minimalna plaća bila utvrđena u iznosu od 45% prosječne mjesečne bruto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za razdoblje siječanj – rujan tekuće godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Zakon ujedno propisuje jasnu dinamiku osiguravanja 60%-tnog udjela minimalne plaće u prosječnoj plači u Republici Hrvatskoj i to na način da se za 2019. godinu i za svaku sljedeću kalendarsku godinu minimalna plaća utvrđuje u odnosu na postotak prosječne mjesečne bruto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za razdoblje siječanj – rujan tekuće godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku na način da u 2019. godini minimalna plaća iznosi 50%, u 2020. godini 55%, a u 2021. godini 60% prosječne mjesečne bruto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini. Visina minimalne plaće za 2022. godinu i svaku sljedeću kalendarsku godinu ne bi se mogla odrediti u iznosu manjem od 60 posto prosječne mjesečne bruto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini. Uvažavajući okolnost da je prema dostupnim podacima broj radnika koji u Republici Hrvatskoj prima minimalnu plaću u porastu, te da se procjenjuje da oko 7% ukupno zaposlenih radnika (odnosno nešto manje od 100.000 radnika) prima minimalnu plaću, predlaže se kvalitetniji način utvrđivanja visine minimalne plaće kako bi se omogućilo učinkovitije ostvarivanje gospodarskih i socijalnih interesa radnika koji imaju najniža primanja. Predloženi zakon će poslodavcima omogućiti kvalitetnije planiranje poslovne godine te jednostavnije usklađivanje s aktualnim gospodarskim kretanjima.