Poštovani potpredsjedniče sabora, poštovani saborski zastupnici sve vas skupa srdačno pozdravljam u osobno ime, djelatnika Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom te zahvaljujem na prilici i mogućnosti da izložim rad pravobranitelja za 2019. godinu. Ispunjavajući strateške ciljeve koje smo zacrtali još prije 10-tak godina u 2018. smo otvorili područni ured u Osijeku, pa smo tako 2019. obilježili njegovu prvu godišnjicu rada. U 2019. smo otvorili područni ured u Split te s obzirom na pandemiju korona virusom odgoda je za otvaranjem područnog ureda u Rijeci za 2021. godinu. Moram reći da su osobe s invaliditetom zbog tog upravo otvaranja svih tih područnih ureda izuzetno zadovoljne i nadamo se da će taj rad doista doprinijeti i otvaranju prostora onome što je najvažnije, a to je zaštita osoba s invaliditetom na području cijele RH. U registru osoba s invaliditetom danas imamo preko 490.000 osoba različitih oštećenja, različitih uzroka, različite dobi koji svaki od njih ostvaruje neka prava iz sustava, različitih sustava. Od tog broja gotovo je 40% nešto više od 40% žena, a nešto oko, manje od 60% je muškaraca s invaliditetom. Što se tiče obrazovanja moram reći da je vrlo izuzetno niska obrazovna struktura i to gotovo njih 68% nema uopće osnovnu školu, ima samo osnovnu školu ili je ona nezavršena. 23% njih ima srednju stručnu spremu, 6,5 ima visoku stručnu ili višu dok 2% ima završeno obrazovanje u posebnim ustanovama. Što se tiče pritužbi upućenih pravobraniteljstvu u 2019. godini obratilo nam se nešto više od 2.000 građana što je za 12% više u odnosu na 2018. godinu. Najviše se obraćalo u području socijalne skrbi, zatim u području vezano za savjetovanje općenito o pravima zapošljavanja i rada, pristupačnosti mirovinskog osiguranja i obrazovanja. Razmatrajući zaprimljene pritužbe imali smo 3.000 preko 3.000 postupanja u kojima bih posebno istaknula pojedinačne i opće preporuke koje smo slali što jedinicama lokalne i regionalne samouprave, nadležnim ministarstvima ali i drugim pravnim osobama. Tijekom e-savjetovanja uputili smo preko 42 prijedloga izmjena zakonskih i podzakonskih akata kao i izravna mišljenja, njih 45 nadležnim tijelima. Sudjelovali smo aktivno i proaktivno u različitim događanjima diljem Hrvatske, ali isto tako i u međunarodnim aktivnostima s obzirom da smo dio određenih mreža protiv suzbijanja diskriminacije te zatim mreže vezano za zaštitu ljudskih prava pa je tako bilo jedan cijeli niz i međunarodnih aktivnosti. Sudjelovali smo na preko 200 događanja, organizirali i sudjelovali preko 140 stručnih i radnih sastanaka, gostovali u preko 200 medija itd. Mišljenja smo da je u 2019. došlo do kvalitetnih pomaka, međutim vezano za politike smatramo da su ti pomaci neznatni jer se doista radi o mnogim grupacijama osoba s invaliditetom gdje nema rješenja sustavnih. Od onih koji imaju intelektualno-mentalna oštećenja, osoba s autizmom, vezano za roditelje koji su osobe s invaliditetom, zatim za djecu s teškoćama u najranijoj životnoj dobi. Unatoč obećanjima tijekom proteklog mandata Vlade i uvjeravanjima da će se učiniti promjena u zakonodavstvu posebno vezano uz primarna prava za osobe s invaliditetom mi i danas svjedočimo da Zakon o inkluzivnom dodatku, Zakon o osobnom asistentu nisu uvršteni niti u plan zakonodavni za '20.-tu godinu, ali niti plan zakonodavni za '21. godinu. Razumna prilagodba koja je osnovna uopće za sve vrste prilagodbi za osobe s invaliditetom i dalje nije definirana u zakonodavnim rješenjima u raznim područjima te uskraćivanje razumne prilagodbe i dalje je temeljna zapreka u ostvarivanju jednakosti osoba s invaliditetom u pristupu pravima i uslugama. Vezano za neovisno življenje i život u zajednici da bi doista osobe s invaliditetom mogle imati puno uključivanje u život zajednice nužno je osigurati i stvorit preduvjete, međutim i dalje imamo tu jedne velike nedostatke od osiguravanja mobilnosti, pristupačnosti, različitih dostupnih i pristupačnih servisa, osobne asistencije, pristupa radu i zapošljavanju, materijalne egzistencije kao i prostora za stambeno zbrinjavanje. Zabrinjava isto tako činjenica da u procesu te institucionalizacije o kojem govorimo godinama nismo postigli zacrtane pomake posljednjih 5 godina. Niti jedan novi državni dom nije transformiran u centra usluga u zajednici, dok se udomiteljstvo za odrasle osobe i dalje smatra izvaninstitucionalnom uslugom. U ostvarivanju socijalnih prava još uvijek uz kriterij težine invaliditeta i potrebe za podrškom relevantni su za visinu i opseg tih prava i drugi kriteriji poput uzroka invaliditeta te prihodovni ili imovinski cenzus, dok su za zakonodavna rješenja često prepreka osamostaljivanju osobe kao i njezinom neovisnom življenju. Obrazovni sustav općenito još uvijek nije dovoljno prilagođen, pristupačan i prihvatljiv za svu djecu, učenike i studente s invaliditetom. Najmanje pomake vidimo u jačanju kompetencija i osnaživanju nastavnika za provedbe uključivog obrazovanja. Za to je potrebno da sve škole u Hrvatskoj imaju ekipirani tim stručnih suradnika, a da svi nastavnici dobiju potrebne edukacije za rad s učenicima s teškoćama u razvoju. Podrška pomoćnika u nastavi i stručno-komunikacijskog posrednika regulirana je pravilnikom i tekuće školske godine angažirano je više od 4.000 pomoćnika te je budućnost ovog oblika podrške potrebno preispitati uvažavajući pri tome činjenicu da to nije jedini oblik podrške, niti jedina garancija kvalitetne obrazovne inkluzije. Zalažemo se za razumijevanje da je za ostvarenje inkluzivnog obrazovanja potrebno mijenjati cjelokupnu obrazovnu kulturu, a na praktičnoj razini ukoliko smo usmjereni na inkluzivno obrazovanje i potpuno otvaranje škole svakom djetetu trebamo razmisliti o tome da kadrovski promijenimo školu i ojačamo je zaposlenicima koji mogu podržati različite potrebe djece u obrazovnom procesu, kao što su radnici za njegu, medicinsko osoblje, suradnici u nastavi. Ministarstvo nadležno za obrazovanje nije niti započelo provedbu aktivnosti za uspostavu centara inkluzivne podrške, mobilnih timova, transformiranja ustanova obrazovanja s posebnim programima u centre kompetentnosti za podršku redovnom obrazovnom sustavu u provedbi inkluzivnog obrazovanja koji su zadani strategijom znanosti i obrazovanja kao i nacionalnom strategijom za prava osoba s invaliditetom. Obrazovanje u ustanovama socijalne skrbi ne smatra se segregacijom, a obrazovanje općenito još uvijek nije dovoljno prilagođeno, pristupačno i prihvatljivo kao što sam rekla za svu tu djecu. Već niz godina upozoravamo da neosiguravanje primjerene stručne podrške djeci s teškoćama u razvoju u smislu ranog poticaja razvoja predstavlja nepoštivanje odredbi konvencije, ali predstavlja i diskriminaciju djece s osnova zdravstvenog stanja. Uz dalje i prisutan problem dijagnostike i stručne podrške djece s teškoćama iz autističnog spektra zabrinjavaju pritužbe zbog slabije dostupnosti različitih usluga za podršku obitelji ili smanjivanja intenziteta rehabilitacijskih usluga za djecu i mlade s različitim teškoćama u razvoju. Pravobraniteljica niz godina zaprimala je pritužbe roditelja djece s teškoćama u razvoju iz različitih krajeva Hrvatske zbog nedostatka pružatelja rehabilitacijskih usluga i nedostatka kapaciteta postojećih pružatelja usluga, smanjivanje intenziteta rehabilitacijskih postupaka i sl. Problem otežanog zapošljavanja dodatnih stručnih djelatnika neophodnih za pružanje nužno potrebnih usluga za djecu predškolske dobi od razne intervencije psihosocijalne podrške i boravka potrebnih usluga uočavamo kod gotovo svih ustanova socijalne skrbi pa i ne državnih pružatelja ovih usluga pri čemu ukazuje na neusklađenost između minimalnog broja potrebnih djelatnika prema Pravilniku o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga, kao i stvarne potrebe na terenu. Kao jedan od značajnih uzroka teškoća ističu se teškoće u pronalaženju stručnih radnika, posebice edukacijskih rehabilitatora i logopeda. Što ti tiče pitanja osoba s autizmom, vidimo da i dalje nedostaje i uspostava kvalitetnog sustava skrbi. Djeca s poremećajima iz autističnog spektra u sustavu obrazovanja najčešći su kandidati za promjene oblika školovanju u smjeru posebnih razrednih odjela i posebnih programa. Još je teža situacija u srednjoškolskom obrazovanju i u postupcima profesionalnog usmjeravanja. Odrasle osobe s autizmom nemaju dovoljno osigurane kapacitete i njima prilagođeni programi neovisnog življenja. Stanovanje uz podršku i prilagođene usluge podrške. Kao što sam rekla, područje kršenja dječjih prava i diskriminacija djece s teškoćama u razvoju zahtijevaju brže djelovanje državnih institucija, suradnju stručnih institucija i podizanje svijesti o odgovornosti koju imamo prema djeci i u zaštiti njihovih prava. Što se tiče zdravstvene zaštite, pritužbe su se najčešće odnosile na dostupnost zdravstvenih usluga, sanitetski prijevoz, nabavku ortopedskih pomagala koje nisu na popisu pomagala, provođenje fizikalne terapije i zdravstvene njege u kući. Tijekom 2019. g. proveli smo anketno ispitivanje vezano uz pojavnost dekubitalnih rana. Godinama zaprimamo pritužbe pojedinaca, ali i udruga osoba s invaliditetom koji govore o problemima vezano uz ozbiljnost višestrukih posljedica nastanka dekubitalnih rana. Tako smo u 67 zdravstvenih ustanova poslali i anketu od kojih je odgovorilo 47. Preispitali smo stanje s opremom, edukacijom, ulaganjem u nabavu kadrova, protokolima i sl. Ono što smo dobili od zdravstvenih ustanova, rezultati pokazuju zabrinutost i zapravo pokazuju koliko same zdravstvene ustanove promišljaju o navedenom te su dale isto tako i konkretne prijedloge i upozorile na razvoj problema. Stoga smo odlučili i predložili u Odboru za zakonodavstvo da organiziramo zajednički ove godine tematsku sjednicu na navedenu temu. U 2019. g. radili smo, isto tako prema ovlastima Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao i u Zakonu osoba s duševnim smetnjama. Što se tiče suzbijanja diskriminacije u 2019. od ukupno 160 zaprimljenih slučajeva, u 69 smo utvrdili sumnju na diskriminaciju. Najveći broj se odnosio na diskriminaciju općenito, zatim pristup dobrima i uslugama te zapošljavanje i rad. Neke od preporuka koje smo dali, s obzirom da mi svake godine imamo određenu praćenje primjene konvencije u RH, a kako je 2015. RH dobila preporuka od UN odbora koji je trebala odraditi odnosno primijeniti u proteklih 5 godina, ove godine, početkom '20. smo dali izvješće .../Govornik se ne razumije./... također, UN odboru, podnijeli u kojem smo, između ostalog naglasili da je jedna od najznačajnijih diskriminacija u Hrvatskoj se tiče upravo prava s osnova invaliditeta. Zašto? Zato što ona nisu jednaka, a trebaju biti neovisno o vrsti i uzroku invaliditeta. Ono što su dodatna materijalna prava koja imaju karakter odštete, trebala bi se isplaćivati iz posebnih izvora, jasno odvojenih od naknade s osnova invaliditeta. Vezano uz mentalno zdravlje, želim naglasiti problem nepostojanja sustava zaštite mentalnog zdravlja u zajednici, na što ukazuje također, duži niz godina. Prema našim saznanjima, unatoč preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i obvezama koje je Hrvatska preuzela ratifikacijom međunarodnih dokumenata, osim na razini projektnih aktivnosti, nisu poduzete konkretne mjere radi transformacije postojećeg sustava skrbi osobama sa psihosocijalnim teškoćama koje se još uvijek temelji na bolničkom liječenju. Još uvijek nije donesena Nacionalna strategija zaštite mentalnog zdravlja, unatoč tome što je prethodna istekla 2016. g., a izvješće o njezinoj provedbi nikad nije doneseno. Pružanjem samo institucionalne skrbi tijekom i nakon liječenja, ne može doći do oporavka osoba s poremećajima iz mentalnog zdravlja, što vodi u nove hospitalizacije, primjenu različitih oblika nedobrovoljnih postupanja i u konačnici, invaliditeta. Stoga smatramo da je nužno usvojiti novu nacionalnu strategiju koja će se temeljiti na preuzetim obvezama da se osigura zaštita mentalnog zdravlja u zajednici, što uključuje različite oblike prevencije, liječenja, rehabilitacije i socijalnog uključivanja za osobe sa psihosocijalnim teškoćama. Paralelno je potrebno sustavno nadzirati poštivanje prava osoba s duševnim smetnjama u psihijatrijskim bolnicama, a kršenja prava sankcionirati s ciljem podizanja svijesti bolničkog osoblja o pravima pacijenata te zaustavljanja nezakonitog postupanja. Na temelju obilazaka psihijatrijskih bolnica na Ugljanu i Rabu, a vezano uz hospitalizacije, u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan ističem da je i dalje prisutan problem smještaja nakon završenog liječenja te je potrebna daljnja suradnja institucija u rješavanju problema. Smještaj osoba s invaliditetom u zdravstvene ustanove, bez potrebe za bolničkim liječničkim tretmanom, ne samo da opterećuje zdravstveni proračun, već predstavlja ozbiljnu povredu prava osoba s invaliditetom koji živote provedu u okruženju bolničke ustanove. Kada govorimo o zapošljavanju u radno aktivnoj dobi mi imamo u Hrvatskoj 211 tisuća koji bi mogli, na neki način uključiti se u svijet rada. Međutim, dugotrajno zaposleno ih je samo 11 528. 64 925 osoba imamo koji su u invalidskoj mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a samo njih 5 078 je bilo u radnom odnosu. Te osobe primaju danas mirovinu od 1949 kuna. Kada govorimo o mirovinskom osiguranju najviše pritužbi se odnosilo na dugotrajnost postupka ostvarivanja mirovina. Kada govorimo o pitanjima neusklađenosti propisa i mogućnosti zapošljavanja, moramo naglasiti da nešto što je vrlo važno, a to je profesionalna rehabilitacija, posebno sustav mirovinskog i zdravstvenog osiguranja koji u ovom trenutku onemogućuju razvoj i provedbu novog modela profesionalne rehabilitacije koji se provodi sukladno propisima o profesionalnoj .../Govornik se ne razumije./... zapošljavanja osoba s invaliditetom, a čije zapravo uspješno provođenje ključni preduvjet za zapošljavanje i dugotrajno zadržavanje osoba s invaliditetom na tržištu rada, kao i sprječavanje njihovih neosnovanih i preuranjenih odlazaka u mirovinu. Kada govorimo o organizacijama civilnog društva, njih je doista u RH značajan broj, ali njihova pitanju su važna, njihov rad je važan jer oni i mnogi od njih osiguravaju primarne potrebe osobama s invaliditetom diljem Hrvatske. Oni koji se bave tim pitanjima vidi se da slabi zagovaračka usluga, zato uloga. Zašto? Zato što su postali pružatelji usluga odnosno produžena ruka državi. Osobe s invaliditetom participiraju u pripremi zakonodavnih rješenja kroz povjerenstva vlade za osobe s invaliditetom. Međutim, u tim radnim skupinama i neformalnim sastancima dobiva se dojam da su samo tamo čisto fiktivno i da često zapravo njihova uloga nije uopće uvažena odnosno samo je formalne naravi. Kao društvo postali smo svjesni da nije oštećenje osobe ono što osobu onemogućava u sudjelovanje u aktivnostima već su to prepreke u našoj okolini. Međutim, unatoč donesenim propisima nije došlo do značajnih promjena. I dalje su mnoga javna tijela i ustanove nepristupačne, što arhitektonski, orijentacijski, komunikacijski, ali također i druge pravne osobe u privatnom vlasništvu. Pristupačnost je jedno od 5 područja koji su najčešće pritužuju osobe s invaliditetom. S obzirom na cijelu izloženu problematiku pristupačnosti, posebice prostor javnopravnih tijela kojima osobe s invaliditetom moraju periodično pristupat radi ostvarivanja prava problem nepristupačnosti njihovih usluga većinom se vezuje za starost građevina u kojima se ova tijela smještena zbog čega se vrlo često kao opravdanje za nečinjenje prilagodbi čuje da je to zbog toga što je stara zgrada prestara ili kulturno dobro, kulturna baština itd., a često puta se ne dobivaju suglasnosti nadležnih konzervatora. Napominjemo i ukazujemo kako se Zakonom o suzbijanju diskriminacije smatra diskriminacijom upravo i uskraćivanje razumne prilagodbe odnosno u ovim slučajevima uživanje temeljnih ljudskih prava, korištenje javno dostupnih resursa, sudjelovanje u javnom i društvenom životu, te pristupa radnom mjestu i odgovarajućim uvjetima rada. Kada govorimo o stanovanju, više osoba s invaliditetom nam se pritužilo radi nemogućnosti ostvarivanja prava na nesmetani pristup vlastitom prostoru za stanovanje i to većinom u slučajevima nepostojanja dizala u više etažnim stambenim građevinama. Kroz primjere koje smo dobili nedvojbeno smo pokušavali utvrditi i podizati svijest i empatiju društva jer vrlo često upravo sustanari, suvlasnici i slično su oni koji blokiraju uopće da bi osobe s invaliditetom mogle učiniti prilagodbe da bi mogle doć do vlastitog doma. Vezano za cestovni prijevoz prituživali su se na neprilagođen javni prijevoz osobe s invaliditetom, često zbog problema neosiguravanja ostvarivanja prava na oslobađanje plaćanja cestarina. Tu su bili također i problemi vezano i za prijevoz jer u mnogim sredinama u Hrvatskoj nažalost nema osiguranog javnog prilagođenog prijevoza, posebice međugradskog i međužupanijskog. Stoga bi još naglasila s obzirom da RH stalno naglašava o važnosti turističke destinacije, turizma, moram reći da vezano za pristupačan turizam postoje sredine u Hrvatskoj i turističke zajednice koje provode u praksi mjere i aktivnosti koje smo mi tijekom proteklih godina kao pravobraniteljstvo slali u svojim preporukama kako bi se osigurale svi oni elementi koji su bitni da bi zapravo osigurao se pristupačan turizam za osobe s invaliditetom. Međutim, unatoč činjenici da su institucije zakonodavno prepoznale svoju obvezu, mi i dalje imamo situaciju da su brojne prepreke gdje osobe s invaliditetom ne mogu i moraju birati doista gdje će u Hrvatskoj biti na ljetovanju, na zimovanju i slično. Na kraju, mišljenja smo, a što je vidljivo i kroz izvješća o radu od 2015. do danas da u proteklom razdoblju nije bilo prave usmjerenosti na krajnje korisnike i potrebe, da se suštinskim rješenjima uspostavi dugoročno održiv sustav zaštite, stoga model ljudskih prava nije u cijelosti shvaćen, pa niti implementirano zakonodavstvo u javnim politikama, tako da osobe s invaliditetom i dalje su žrtve nejednakosti bez očekivanja njihovog doprinosa društvu u cjelini.
“