II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI a) Ocjena stanja Postojanje prisilnih nestanaka osoba na svjetskoj razini poznata je činjenica koja dovodi do opasnosti za slobodu i život pojedinaca, ugrožava društvo u cjelini, predstavlja kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda te se protivi ljudskom dostojanstvu. U borbi protiv navedene kaznene aktivnosti, na međunarodnoj razini usvojeni su međunarodnopravni instrumenti, kao i propisi na nacionalnoj razini. Opća deklaracija o ljudskim pravima, usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda Rezolucijom 217 A (III) 10. prosinca 1948. („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 12/09.), kao i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen Rezolucijom 2200 A 16. prosinca 1966. („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 12/93.), na temelju notifikacije o sukcesiji, sadrže odredbe kojima se kriminalizira samovoljno oduzimanje slobode pojedincu. Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka usvojila je Opća skupština Ujedinjenih naroda 20. prosinca 2006., a stupila je na snagu 23. prosinca 2010. Do sada je 98 država članica Ujedinjenih naroda potpisalo Konvenciju, dok su 63 države članice stranke Konvencije. Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 1. veljače 2007. donijela Odluku o pokretanju postupka za potpisivanje Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka. Republika Hrvatska potpisala je Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka 6. veljače 2007. Svrha ove Konvencije je sprječavanje i borba protiv prisilnih nestanaka osoba inkriminacijom određenih djela, zaštita prava žrtava kaznenih djela utvrđenih u skladu s ovom Konvencijom, olakšavanje suradnje na nacionalnoj i međunarodnoj razini u mjerama suzbijanja prisilnih nestanaka, kao i mjere prevencije na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Republika Hrvatska je tijekom izrade ove Konvencije izrazila svoju podršku usvajanju iste pri Ujedinjenim narodima, zastupajući stajalište da se provedba prisilnih nestanaka ne može opravdati nikakvim okolnostima. Za Republiku Hrvatsku ova je Konvencija od posebne važnosti, a kako bi, kao država s neposrednim iskustvom vezanim uz slučajeve prisilno nestalih u Domovinskom ratu, pridonijela daljnjem suzbijanju ove pojave u svim okolnostima i u globalnim razmjerima. Nadalje, ova Konvencija predstavlja dodatni mehanizam za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda, ali i novi iskorak u unaprjeđenju međunarodnog humanitarnog prava, te podršku međunarodnim naporima u kontekstu borbe protiv terorizma. Također, za Republiku Hrvatsku, kao stranku najvažnijih međunarodnopravnih instrumenata na području ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, predstavlja kontinuitet na međunarodnom planu, ali i daljnje opredjeljenje za provedbu suvremenih standarda u nacionalnom zakonodavstvu. Temeljna načela na kojima počiva ova Konvencija ujedno su i temeljna načela Ustava Republike Hrvatske kojima se štite ljudska prava i temeljne slobode. Republika Hrvatska već ima nacionalni kaznenopravni okvir o suzbijanju prisilnih nestanaka osoba. U članku 136. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.) sankcionirano je kazneno djelo: „Protupravno oduzimanje slobode“. U suradnji Ministarstva pravosuđa i uprave i drugih nadležnih tijela državne uprave, potrebno je osnažiti mehanizme međuresorne suradnje i povezivanja svih koji sudjeluju u prepoznavanju, izvještavanju, istrazi, sprječavanju i progonu počinitelja kaznenih djela protupravnog oduzimanja slobode, kao i pružanju zaštite žrtvama. b) Osnovna pitanja koja se trebaju urediti Zakonom Ovim se Zakonom potvrđuje Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka, kako bi njezine odredbe u smislu članka 141. Ustava Republike Hrvatske postale dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. Konvencijom se predviđa inkriminacija sljedećih radnji: prisilan nestanak što u smislu ove Konvencije podrazumijeva zadržavanje, otmicu ili bilo koji drugi oblik uskraćivanja slobode koji počine službene osobe države, osobe ili skupine osoba koje rade s odobrenjem, podrškom ili prihvaćanjem države, a kojem slijedi odbijanje da se prizna počinjeno uskraćenje slobode ili prikrivanje sudbine ili mjesta boravka nestale osobe; poticanje, nagovaranje, naređenje, počinjenje ili sudjelovanje u počinjenju, pokušaj zločina prisilnog nestanka; nadzor nad radnjama u vezi sa zločinom prisilnog nestanka; svjesno zanemarivanje podataka koji jasno ukazuju na namjeru počinjenja zločina prisilnog nestanka ili jasno ukazuju na činjenje zločina prisilnog nestanka te ne poduzimanje neophodnih i razumnih mjera kako bi se spriječilo ili suzbilo počinjenje zločina prisilnog nestanka. Nadalje, Konvencija sadrži odredbe o svrsi, području primjene i korištenju pojmova; odredbe kaznenog materijalnog prava, uz navedene inkriminacije i odredbe o nadležnosti, odgovornosti, sankcijama i mjerama, otegotnim i olakotnim okolnostima; odredbe kaznenog postupovnog prava, o pokretanju i tijeku postupka, istragama i međunarodnoj suradnji; odredbe o mjerama zaštite, o zaštiti žrtava i njihovih obitelji; zaštiti svjedoka; odredbe o mjerama prevencije na nacionalnoj i međunarodnoj razini; odredbe o ostvarivanju prava na naknadu štete; odredbe o mehanizmu praćenja provedbe Konvencije, o Odboru za prisilne nestanke i njegovim zadaćama; odredbe o odnosu prema drugim međunarodnim instrumentima; odredbe o izmjenama i dopunama Konvencije, te završne odredbe. U Republici Hrvatskoj stvoren je normativni okvir koji omogućuje progon i sankcioniranje počinitelja kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode, te pružanje pomoći i zaštite žrtvama navedenog kaznenog djela. U nastojanju za stalnim poboljšanjem uspostavljenog sustava, nužno je i adekvatno unapređenje okvira, čemu će pridonijeti ratifikacija ove Konvencije. c) Posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći Imajući u vidu da prisilni nestanci osoba predstavljaju izravnu prijetnju slobodi i životu pojedinca, Republika Hrvatska se potvrđivanjem ove Konvencije želi priključiti inicijativi jačanja mehanizama međunarodne suradnje na prevenciji odnosno učinkovitom sankcioniranju takve prakse. Stav je Republike Hrvatske da samo univerzalna primjena Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka može spriječiti da počinitelji najtežih kaznenih djela zaštićenih međunarodnim pravom ne ostanu nekažnjeni te se stoga Republika Hrvatska zalaže da sve države stranke Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka osiguraju njezinu punu implementaciju u svoja nacionalna zakonodavstva te stvore odgovarajuće mehanizme u skladu s Konvencijom, kojima će se osigurati suradnja država stranaka.
